U tenisu se svi tehnički elementi igre mogu bolje naučiti upornim vežbanjem. Nažalost, nedoučenost serviranja se zapaža kod dosta vrhunskih igrača, jer nisu posvetili dovoljno pažnje bitnim detaljima ove igre, pa tako nisu stekli uverenje i samopouzdanje, da se i nedoučenost može naučiti. Pokušajmo objasniti pomenutu nedoučenost serviranja, kao i volej udarca u tenisu.
Serviranje u tenisu
To je početni udarac u tenisu koji su mnogi profesionalci doveli do savršenstva,
-do „asa“. Neki igrači odlično serviraju, ali zanemaruju ostale elemente igre, pa su, na kraju, sve u svemu, – u minusu! Prednost kod serviranja imaju visoki igrači, iz razumljivih razloga, zbog dugih poluga tela.
Drugi tehnički kvalitet prilikom serviranje jeste brzina izvođenja potrebnih pokreta ruke sa reketom – refleksa, što je specifičnost svakoga igrača. Zamahom ruke sa reketom, lopti treba dati što veću početnu brzinu. Zamah mora imati dve vrednosti; brzinu i dužinu. Brzinu postiženo tehničkim procesom. Dužina zamaha kod većine igrača je nedovoljna (naročito kod žena) i to je nedopustiv propust njihovih trenera. Greše svi oni, koji sa izbačajem loptice uvis, dovode ruku sa reketom u „kratak zamah“- početni položaj. Kod nekih igrača (a naročito žena), ugao između reketa i padajuće loptice, nije veći od 10-20˚!
Kako treba servirati, pokazuju nam sestre Vilijams, njihov zamah počinje odozdo, i iznosi 180˚. Fenomen serviranja je Vavrinka, sa pomenutim malim polaznim uglom zamaha, ali to nadoknađuje neverovatnom brzinom zamaha, savršeno izvedenog najpre iz šake, pa ramena. Idealno bi bilo napraviti „pun krug“, svih 360˚ zamaha, što bi dalo najjači udarac, ali izuzetno zahtevan u pogledu preciznosti. Ponekad se takvi udarci vide kod nekih visokih igrača. Dobro servirati se može naučiti uz uslov jasne vizije i upornim vežbanjem.
Volej udarci
Česte su situacije u tenisu kad posle odličnog servisa, ili agresivnog napada, protivnik jedva vraća kratku, sporu i visoku loptu, idealnu za volej udarac, a to se ipak ne dešava. To je pre svega- propuštanje prilike za relativno lako poentiranje, pa to možemo nazvati i – nekažnjenim propustom. Vrhunski teniseri ne čekaju da se tako nešto slučajno desi, nego – „rade na tome“, da takvu situaciju iznude ili nametnu. Istovremeno paze da takve prilike ne pružaju protivniku. Psihološke posledice takvih situacija su u oba slučaja značajne.
I slajdovi su vrhunsko dostignuće tenisa, možda najteži za zadatak za učenje. Slajdove treba primenjivati kad god se ukaže prilika za to. Ali, njih ne treba „čekati“; osmišljenom igrom moguće je primorati protivnika da nam za takve udarce pruža prilike. Takva iznuda, ima veliku psihološku vrednost.
Sa dobrim znalcem – savetodavcem, navedeno se bolje i lakše može naučiti.
O